PSIHA
Plasim se svojih misli. Ponekad su crnje od Siere Leone. Dosezu jako duboko.U srz svega oko mene.
Imam taj mehanizam u mozgu koji ucini da svaki tabu postane svakodnevnica u hodncima mojih misli. Kad bih navodio primere plasim se da bi momci u belim mantilima pokucali na moja vrata sa placenom posiljkom ludacke kosulje.
Da li ste bar jednom pomislili da ce te vi, od svih ljudi na ovoj planeti uraditi nesto posebno, nesto sto niko nije uradio. Da ce te mozda izbeci smrt. Da se to desava samo drugima. Kako prolaze godine, normalno svako se menja na svoj nacin. Klinci postaju ozbiljniji, matorci teze ka mladosti i slicno.
Sa druge strane, ja imam osecaj da sam oduvek ovako razmisljao. I u svojih 5 i sada sa svojih skoro 20 godina. 20 godina... Za 20 godina moze se postici mnogo, a sa 20 godina - nista. Tek zakoracis u zivot.
Problem je psiha. Osecam se kao sizofrenicar dok ovo pisem, i opet mi kroz glavu prolaze one nebulozne, nepojmljive misli. Sedim pored otvorenog prozora, polu obucen, pusim cigaretu i pijem kafu i sve vreme tripujem sebe da sam svestan da na tom prozoru stoji covek. I ne uzbudjujem se zbog toga. Onda naglo "pomirisem sebe". Okupao sam se pre manje od pola sata a imam osecaj da sam prljav. Menjam izraze lica kao da je sad taj covek sa prozora u mom monitoru. Neko ko me poznaje rekao bi da sam stvarno lud. Zato i ne pomisljam da sa nekim razgovaram o svojim razmiljanjima.
Kad legnem da spavam imam posebnu tehniku hvatanja snova. Planiram sutrasnji dan, ali sa 10 miliona eura u dzepu. Svaki jebeni korak i svaku misao znam unapred. Znam gde sam se uputio, o cemu cu da razmisljam dok budem putovao, znam i sta ce ko da mi kaze ako me sretne. Na sve imam spremne odgovore. Ujutru ustanem, pogledam, dan k`o dan. Ni miliona, ni planova, nicega od mastanja. Zato se to i zove masta. Nikada ne moze da dosadi.
Sta je zivot ustvari?
Radjanje, odrastanje,skolovanje, posao, deca, unuci,sahrana. Izmedju toga pokusas da stvoris sto lepse uspomene.
Evo, sedim u sobi,pisem blog o svojoj umisljenoj poremecenosti i stvaram uspomenu na to.
Sutra cu provesti dan kao i svaki do sad. I to je uspomena. Ne, to nije uspomena. Uspomena je secanje na neki dogadjaj koji je razbio monotoniju svakodnevnice.
Molim vas ne citajte ovo
. Deluje lako napisati knjigu, i jeste tako.
Tesko je preneti skicu slike koju citaoc treba da dovrsi.
Sta je sizofrenicar? Malopre sam rekao sebi da mislim da delujem kao jedan. Definiciju sizofrenije sam izvukao spontano na svoju ruku u 6 razredu kada je profesorica biologije napravila digresiju i rekla da su prvi simptomi sizofrenije skretanje sa teme na temu (zbog toga sto je ona to tad uradila). Eto, to je sizofrenija. Tako sam ja to shvatio.
Engleski znam perfektno. Skoro svaku rec znam pravilno da napisem, spelujem, prevedem, izmenim po licima, dodam nastavke za prideve i sva sranja, a nikada u zivotu nisam uzeo knjigu iz engleskog i seo da ucim. Nikada nisam obracao paznju na predavanja. Gledao sam cartoon network, slusao strani hiphop i intervjue sa crnjama, eto mozda zato.
O cemu ja ovde pisem? E o tome vam pricam. Mehanicki sam krenuo da prenosim misli na ekran.
Ne poznajem nikoga ko to radi. Nijedan moj drugar, sa 80 posto slicnim zivotom kao ja nema predstavu da ovako nesto mogu da uradim. Zasto? I ja sam covek kao i on. Odrasli smo u istom okruzenju, gledali iste crtane filmove, serije,filmove. Slusali uglavnom istu muziku. Roditelji su nas vaspitali verovatno na iste nacine. Skoro sve se poklapa osim psihe. Cudna je to stvar. Pricao sam o tome sta radim pored otvorenog prozora, o profesorici ili profesorki (kako god) biologije i o ustaljenosti odrastanja u mom okruzenju. Sta je poenta? Nista, nema je.
Kakve veze ima sve sto sam do sada napisao? Samo sam navodio
neka svoja razmisljanja, pokusavajuci da skapiram svoju psihu. Moze li
covek da skapira svoju psihu ? Mozak je cudna stvar. Stvorice gradove,
bogove, izazvace erupciju osecanja, lavinu unistenja, sve sto pozelimo
mozemo da uradimo. Samo treba da istreniramo svoj mozak dovoljno dobro.
Tripovi burazeru, tripovi...
Marihuana
Da preskocimo latinske nazive, poreklo i ostale sturcne konstatacije radi se o marihuani.
Trava, vutra, dzeja, gandza, dzidza, zelena salata, smesne cigare itd itd.. Mogao bih celu noc da nabrajam pseudonime, ali sta sam zapravo hteo da kazem. Marihuana je biljka kao i maslacak, krastavac sta god. Samo sto ona ima neku drugu svrhu na ovoj planeti. U skoro svim drzavama je ilegalna. Policija ce ti pomeriti bubrege ako te uhvati sa 0.8 grama te supstance zbog clana tog i tog zakona o posedovanju opojnih supstanci. Tema je vec nasiroko obradjena, svi su pricali o tome i nikom nista. Znam posle ovog teksta situacija ce ostati nepromenjena ali osecam potrebu da i ja kazem svoje misljenje.
Marihuanu pusim optrilike 6 godina. Prvi dzoint sam popusio iz znatizelje verovatno kao i 90 posto mojih istomisljenika. Osecaj koji ona pruza razlikuje se od coveka do coveka. Neko voli da iskulira gajbi sa cvetom, muzikom, sam ili sa bliskim prijateljima dok drugima ona pokrece kreativnost. Poznajem ljude koji su jako lenji kad se napuse, ali ni za jednog od (stvarno mnogo) konzumatora "opojnih sredstava" koje poznajem ne mogu da kazem da su agresivni, mrzovoljni i neuracunljivi. Problem sa predrasudama o travi je ukorenjen u zakonu nase drzave. . Kako nekome moze toliko da smeta plod biljke koja raste iz zemlje koristeci samo kiseonik i suncevu svetlost.
Paranoja u glavama pusaca (trave podrazumeva se) se ne javlja zbog vutre, nego zbog cinjenice da je ona ilegalna. Dok policijski inspektori suruju sa dilerima heroina u gradovima sirom drzave, cela stanica skace na noge kad uhapse brata sto je izasao da proseta da popusi dzoint, odmori mozak i izdigne se iz sivila i cemera ove drzave. Da su na protestima umesto suzavaca i vodenih topova delili dzointe, da su na fudbalskim utakmicama paljene buksne umesto baklji ne bi bilo toliko nasilja. Kada ste culi da je neko posle popusenog dzointa ili dva ubio dete na pesackom prelazu (?)
U mom okruzenju (onom "normalnom") kad se za nekoga kaze da je narkoman u 99 posto slucajeva radi se o liku koji pusi travu. E to je ono sto zaboli. Tvrdim da se pola (ako ne i vise) estrade drogira kokainom i ko zna cime jos. Sve popularne komercijalne pesme su o alkoholu, nocnim izlascima i bludnicenju dok im u spotovima igraju polugole plesacice. Sve je to ok, sve je to soubiznis, a nije ok kad ja otvorim prozor zapalim dzoint i razmisljam o tome kako je tesko popeti se na stub i okaciti onu ulicnu svetiljku (npr).
Majke i ocevi, necije bake i deke po receptu dobijaju lekove za smirenje. Bensedine, rivotrile, bromazepame i ostalo. Nakon nekog vremena javljaju se kontraefekti, ili zavisnost. Organizam umire.
Da razmislimo malo bolje, da li je biti povremeno zaboravan i odsutan bolje od totalne demencije, senilnosti i konstantne nervoze (?)
Da li su potpuno poludeli ljudi u drzavama gde je vutra legalna? Mislim da je odgovor ocigledan.
Umesto da drzava napuni kasu legalizacjom kanabisa, oporezivanjem i otvaranjem sopstvenih preduzeca za proizvodnju cime ujedno i stvaraju nova radna mesta, oni nas hapse zato sto se naduvamo i smejemo 2 sata i posle toga stondirani legnemo da spavamo.
Procitaj
Mnogi ce reci da sa godinama dolaze problemi. Ne slazem se. Problemi dolaze svakodnevno, u svakom periodu naseg zivota. Ja imam 19 godina i danas me je sprecilo da izvrsim samoubistvo samo cinjenica da bih tim cinom zagorcao zivot svoje mladje sestre. Svestan sam sta je depresija, ali nisam mogao da pobegnem od nje. Vec dugo vremena u meni se kuva ta supstanca za samounistenje. Pocevsi od pusenja cigareta, trave, konzumacije alkohola u rizicnim kolicinama kao i (ono po mom misljenju najgore) antidepresiva
Sticajem okolnosti sam prestao sa skolovanjem. Upao sam u vrtlog novca droge i prividne srece. Ubrzo su se prikljucili zelenasi, dileri, samokrunisani kriminalci i policija. Ok, covek krene pogresnim putem i obicno zavrsi tragicno. Imao sam tu srecu da sam izvukao zivu glavu iz svega toga i poceo da se bavim legalnim poslom. Planovi za buducnost su bili skovani u prasini i znoju ali su obecavali. Stalan izvor prihoda, postepeno smanjivanje napora i vrhunac svega pristojan zivot. Dani prolaze, vredno radis, trudis se da ne izneveris osobe koje su ti od vaznosti za buducnost, postujes svako pravilo, bas sve i sta onda (?)
Onda dragi moji (ako uopste neko cita) preostaje da opsujete nekom majku. Ne mozes da ubedis coveka kojeg je zmija ujela da je guster bezopasan. On ce stvoriti sebi sliku u glavi kako ga taj guster napada pa makar on nemao glavu.
Nemam poentu price, nemam uvod razradu i zakljucak, nemam jebeno pojma zasto sam sve ovo napisao ali eto cini mi se da mi je lakse.
imam samo poruku za sve one koji svoju sudbinu drze u svojim rukama:
NE VREDI KOLIKO GOD SE TRUDILI AKO VAM NIJE SUDJENO. Ako je sudjeno da imas pare, ne moras ceo zivot nista da radis i u jednom trenutko neko ce zaboraviti torbu sa 10 hiljada eura na klupi pored tebe.
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.